Povijest naziva mjesta Breznički Hum i župnoga titulara Sv. Martina
Naziv općinskog i župnoga središta – Breznički Hum – mijenjao se tijekom povijesti ponajviše pod utjecajem određenoga geografskoga obilježja ovoga kraja. Kao glavno obilježje mještani tijekom povijesti navode rijeku Lonju, koja cijelim svojim tokom protječe kroz mjesto, a naseljeno područje u njenom gornjem zapadnom toku nosilo je ime po njoj. U prvoj polovini XIV. stoljeća arhiđakon Ivan spominje župnu crkvu „sancti Martini de Lona“ te prema tome zaključujemo da je župa od samoga nastanka stavljena pod zaštitu sv. Martina, dok se tadašnji naziv mjesta „Lona“ dobio zacijelo po istoimenoj rijeci koja protječe kroz mjesto. Više od stotinjak godina kasnije nailazimo na malu preinaku. Patron župe i nadalje ostaje isti, samo što umanjenica prvotnog naziva mjesta „Lonjica“ zamjenjuje dotad postojeći naziv „Lona“, pri čemu se u tom razdoblju, XVI. st., župa oslovljava imenom „sancti Martini in Lonyza“. Na pojedinim povijesnim kartama Kraljevstva Slavonije u drugoj polovini XVII. i tijekom XVIII. stoljeća nalazimo naziv mjesta prema titularu crkve, Sv. Martin (S. Martin). Polovicom XVIII. st. nailazimo na naziv Polonije – „pri Polojni“ što upućuje na mjesto „[po]kraj [Lonje]“. U zadnjem desetljeću istoga stoljeća ustalio se naziv mjesta „Huum“ kako se već i ranije zvao nekadašnji posjed obitelji Humski, dok početkom XX. st. nailazimo na spominjanje mjesta pod nazivom Hum sv. Martin. Sve do dana današnjeg župa časti i stavlja se pod zaštitu istoga sveca – sv. Martina biskupa. Današnji pak imenopis naselja Breznički Hum novijeg je datuma koji se počinje upotrebljavati u kasnim dvadesetim godina XX. stoljeća, mada se u ponekoj publicističkoj knjizi spominje i ranije (početak XX. st.).
SV. MARTIN – ZAŠTITNIK MJESTA
Zašto je titular župe upravo sv. Martin biskup koji se smatra zaštitnikom vinogradara i putnika zaključujemo iz sljedećeg.
Domaće stanovništvo pretežno se bavilo vinogradarstvom imajući vlastite vinograde raspršene po valovitim zagorskim brežuljcima, a kako se od davnina, uzduž cijeloga mjesta Breznički
Hum proteže prometna cesta, logično je zaključiti da su žitelji ovoga kraja izabrali baš spomenutoga sveca kako bi on očuvao njihove vinograde od svakojakih vremenskih nepogoda te stavili pod njegovu zaštitu svakoga putnika koji bi prošao, a samim time se i zaustavio, u ovom malom kutku Hrvatskoga zagorja. Sljedeća pak pretpostavka o zadobivenom titularu župe može svakako biti utjecaj templara na ovim područjima koji su bili poznati širitelji kulta sv. Martina.
Plemićki vlasnici posjeda Hum na teritoriju današnje općine
PLEMIĆKA OBITELJ HUMSKI
Na povećem prostoru današnjeg naselja Breznički Hum u davnoj prošlosti nalazio se posjed „Hum“ (negdje ga susrećemo zapisano u obliku Hom) u Zagrebačkoj županiji kojeg je tijekom XVI. i XVII. st. ponajprije uživala plemićka obitelj Humski. Nedvojbeno prvi, nama poznati, član obitelji Humski iz Huma bio je Stjepan stariji koji je od 1507. do otprilike 1513. godine obavljao službu plemićkog suca Zagrebačke županije. Imao je vlasništvo nad posjedima Hum i Globočec u Zagrebačkoj županiji te udio u posjedima na teritoriju Križevačke županije Rakovec (Vrbovečki) i Grana. Pretpostavlja se da je obitelj Humski izumrla negdje prije 1682. u muškoj lozi, kada je Stjepan Vučković, sin Filipa Vučkovića i Marijane Humski prodao svoje dijelove posjeda Sutinsko, Mače, Bukovac, Bankovo i Gradišće.
BARUNSKA OBITELJ JELAČIĆ-BUŽIMSKI
Sljedeći, nama poznati, vlasnici dobra „Hum“ u XIX. st. bili su barunska obitelj Jelačić-Bužimski, koja je svoje posjede imala razasute po teritoriju Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije. Osmomu koljenu plemićke grane druge loze pripadao je i Eduard barun Jellachich-Bužimski rođen 30. lipnja 1811. na Humu kod sv. Martina. Poznat kao namjesnik hrvatskoga dvorskog kancelara i pravi tajni savjetnik Njegova Veličanstva, vitez reda sv. Stjepana, vlastelin u Banatu, Rugvici i Lonjskom sv. Martinu, Eduard Jellachich-Bužimski, raspoložio je u svojoj oporuci od 27. travnja 1865., da valja cijeli imutak, obratiti na utemeljenje zaklade za uboge, iz koje se imadu nadijeliti svi ubogi župe humske, koji budu na njegov smrtni dan prisustvovali zadušnicama u župnoj crkvi sv. Martina na Humu. Uočljivo je da pokojnik nije poznavao veličinu te zaklade, jer kad bi se podmirila ostavina među legatima, tek poslije bi se uvidjelo da je preostali suvišak od ostavine, namijenjen siromasima, ogroman i da će svake godine, kada se, na smrtni dan ostaviteljev, obavi izvršenje oporuke, tj. nadijele siromasi župe humske, ostati više stotina tisuća forinti, glede kojih oporuka nije ništa ustanovila. Nezadovoljstvo zbog navedene situacije primorilo je bana da kod cara Franje Josipa I. ishodi promjenu oporuke. Time je prvotni zapis, 17. prosinca 1882. godine izmijenjen tako da se, uz pridržanu dovoljnu svotu od 20.000 for. za nagrađivanje ubogih koji će prisustvovati misi zadušnici na dan njegove smrti, dio ostavine upotrijebi za uzdržavanje učione (škole) i crkve u Humu namijenivši u tu svrhu svotu u iznosu od 25.000 for., iz koje su se potom, zahvaljujući kamatama, namakala sredstava za obnovu crkve i njezine unutrašnjosti.
PLEMIĆKA OBITELJ OŽEGOVIĆ-BARLABAŠEVAČKI
Nakon smrti baruna Eduarda, točnije 80-ih godina XIX. st., zakladno dobro „Hum“ sa starinskim dvorom prelazi u vlasništvo Tita pl. Ožegovića-Barlabaševačkog koji zajedno sa svojim sinom Arthurom znatno proširuje svoje vlastelinstvo imajući od prije u vlasništvu dobro „Breznica“ koje je naslijedio od svoga oca Josipa.
Nešto kasnije, posjednik u Breznici Franjo Margetić kupio je na tom dobru nešto zgrada i obližnja zemljišta.